memoirs of a vampire
povratak...u ništa...
sjećanja jednog vampira,
doušnika pakla,
što po klaviru smrti svira
povratak u ovu suznu dolinu,
vratila sam se iz vječite tame,
da nakratko provirim na površinu
i da vidim je li se promijenilo išta,
da li je spreman svijet prihvatiti one poput nas
no jedino što za sad vidim veliko je ništa...
Vječita noć...
Ovo je moj posljednji pozdrav od svih vas
a odlazim zbog onih koji ne razumiju ljude poput nas,
zbog onih kojima su pjesme jedino izraz slabosti i slabića,
zbog onih koji ne razumiju poput nas druga melankonična bića
odlazim zahvalna što sam upoznala neke vrlo drage ljude
rekla sam samoj sebi nek bude kak bude
i izbrisala stihove sve bačene u vječitu noć
i shvatila da je došlo moje vrijeme za poć...
ostavljam ovdje još nekoliko pjesama,
još nekoliko stihova izgubljenih u vječitoj noći,
da ova razbacana slova ne ostanu u mraku sama
vidim ispred mene duga krivudava cesta, prekriva ju tama,
navikavaju se na vječitu noć polako moje oči,
pozdravljam Vas daleki prijatelji dok mi se srce polako slama...
-----------------------------------------------------------------
------------------------------------------------------------------
Memoirs of a vampire
Uspomene jednoga vampira,
Čovjeka koji bez imalo stida
Po klaviru besmtrnosti svira
Uspomene ubojica srca hladnog
Bića koji masku sa lica nikad ne skida
Ljudske krvi, patnje i boli gladnog
Uspomene djevojke koja nije znala voljeti,
One koja se svijesno života odrekla
Jer se previše bojala stvarni život živjeti
Moje uspomene koje bi htjela zaboraviti
Jer besmislen je život vječni
Ako nemaš nikog kraj sebe koga svim srcem voljeti…
-------------------------------------------------------
-------------------------------------------------------
Vampire Suicide
Izašla sam iz svoje grobnice,
Otišla na bučne ulice
Ondje oponašala prolaznice,
Hodala svijetom živih bez pozivnice
Svijetlo je ovdje gore prejako,
Osjećam da me osljepljuje polako
Stajati ovdje i nije baš lako
Ali ostala bih zauvijek ovako…
Svijetlo me rani, kažnjava
Rupe u mome srcu ispunjava,
Al ovo nije san već java
Moj život stvarno završava…
Gledam kako mi koža polako gori,
Tijelo se bespomoćno protiv svijetla bori,
Al um se lako i brzo od borbe umori
Bijela zastava mira neopaženo vijori
I dok se opraštam od svoga tijela,
Nestala je skoro sva moja koža bijela,
A znala sam lijepo da nisam smijela
Doći ovdje i gledati ljudska djela
Jer sunce je neprijatelj moj najveći,
Znala sam da ću se zbog neposluha opeći
Ubila me ljubav, neam se tu šta više reći,
Jednostavno nije bilo nikog da me u samoubojstvu spriječi….
--------------------------------------------------------------
Vjetar jesenji,,,,
Oprosti mi vjetar jesenji,
što tebi govorim sve svoje neizrečene jade
Oprosti mi prijatelju posljednji
jer nitko drugi osim tebe ovo ne smije da znade....
susrela sam ga jućer poslije tolikih godina
u gomili ljudi sjale su se oči boje bambusovog lista,
sve se usporilo na tren, zaogrnula nas je plaštom tišina,
i obojila mi te noći svijet pomoću čarobnog ljubavnog kista...
prišao mi je ponuditi još tren ljubavi, još tren sreće
i opet sam povjerovala u njegove lažljive oči,
na tren sam stvarno osjetila sunčevu toplinu, mirisala poljsko cvijeće
a onda opet mrak, opet ja zatočena u iluziji snova, iluziji noći...